Poslednje obracanje…(pred trideseti rodjendan)
U suton moje poslednje godine koja pocinje sa 2, tik pred pocetak života (koji, kao što svi znamo počinje u tridesetoj), rekoh sebi da ostavim za sobom svedočanstvo decenije koja je prošla.
Moram da vam priznam da me uopšte ne plaši ideja starenja i nemam neki frenetični strah od godina per se ili zato što će mi iskočiti bore; više imam problem sa sagledavanjem onog što je iza i onog što je sad. I sve to mi deluje isto. Ne vidim nikakvu veliku razliku i to je ono što me muči. Naravno, razlike ima na papiru, ali ozbiljan posmatrač ne sme izjednačiti konfor sa srećom. A ako oduzmemo konfor, i sreću uzrokovanu konforom - malo je prave sreće. I u tom smislu malo se promenilo. Malo je bilo sreće i pre 10 godina a malo je ima i sad. To je ono poražavajuće - što sva naučena pamet, ukroćeni porivi, obuzdane strasti, pa raspuštene strasti, pa vrćenje u krug, pa pronalaženje odgovora, pa menjanje sebe, pa promena fokusa, pa svi ostali uspešni i neuspešni pokušaji koječega, ni nakon toliko godina i truda nisu dali baš neki rezultat na polju sreće. Nema je ništa više nego pre svega toga. Samo me to muči. Inače sam skroz ok tu gde sam i s kim sam.
E pa neka je srećno, big 3 0!
Evo šta kaže vikipedija:
Research findings
Looking for the level of happiness as reported by people, and comparing it to various elements in their life reveals the following findings: [1]
* About 50% of one’s happiness depends on one’s genes. This is shown by studying identical twins, and learning that their happiness is 50% correlated even when growing up in different houses.
* 10-15% is a result of various measurable variables, such as socioeconomic status, marital status, health, income, and others.
* The rest of the variance does not have a discernible cause. Called “unexplained variance”, it may actually be attributed to statistical “noise”.
Dakle sve što je bilo do tebe, ti si uradila. Ostalo je van tvog domašaja. Zato nemoj puno da razmišljaš.. uživaj u prolećnom rođendanu..
sreca se ne moze ni videti ni dodirnuti, ni uhvatiti za rogove, ni za glavu ni za rep… a opet zivimo u doba taktilnog i vizulenog - stalno sebi postavljam pitanje kakva ugaona garnitura me definise kao osobu, i dok god pronalazim odgovor na to pitanje mogu samo da se “slikam” sa srecom pod levom miskom