Poslednje obracanje…(pred trideseti rodjendan)
U suton moje poslednje godine koja pocinje sa 2, tik pred pocetak života (koji, kao što svi znamo počinje u tridesetoj), rekoh sebi da ostavim za sobom svedočanstvo decenije koja je prošla.
Moram da vam priznam da me uopšte ne plaši ideja starenja i nemam neki frenetični strah od godina per se ili zato što će mi iskočiti bore; više imam problem sa sagledavanjem onog što je iza i onog što je sad. I sve to mi deluje isto. Ne vidim nikakvu veliku razliku i to je ono što me muči. Naravno, razlike ima na papiru, ali ozbiljan posmatrač ne sme izjednačiti konfor sa srećom. A ako oduzmemo konfor, i sreću uzrokovanu konforom - malo je prave sreće. I u tom smislu malo se promenilo. Malo je bilo sreće i pre 10 godina a malo je ima i sad. To je ono poražavajuće - što sva naučena pamet, ukroćeni porivi, obuzdane strasti, pa raspuštene strasti, pa vrćenje u krug, pa pronalaženje odgovora, pa menjanje sebe, pa promena fokusa, pa svi ostali uspešni i neuspešni pokušaji koječega, ni nakon toliko godina i truda nisu dali baš neki rezultat na polju sreće. Nema je ništa više nego pre svega toga. Samo me to muči. Inače sam skroz ok tu gde sam i s kim sam.