Monday, June 18, 2007

Paris, Paris…combien? Paris… tout ce que tu veux!

U kancelarijama djavoljeg advokata dosadni sastanak traje. Okupljeni oko ovalnog stola sede ljudi mali rastom ali veliki prstenom kojim su generacijama pečatirali pisma svojim sifilističnim ljubavnicama i naredbe o trovanju neprijatelja. Tema dana: kako uzeti jos više para od medjunarodnih finansijskih organizacija. Za neupućene, to su grupacije bogatih a dokonih, koje finansiraju gomile sranja. Kad u doba pomanjkanja bogatih a dokonih prosečan lojer vidi ovakvu priliku - oci mu zacakle i usred najdosadnijeg sastanka. A sastanak je dosadan; trebaju ti posebne kapi koje bi držale oči otvorenima. Soba puna tupih pogleda, svi u prostoriji stalno nešto žvacu kako ne bi zaspali. Žvaći, žvaći… Razmišljanja se kreću u pravcu brzine i jačine kojom sastanak ubija. Energija je citostatična - na trenutke mislim da bih lakše podnela još jedno bombardovanje nego još jedan sat ovog mučenja.

Za to vreme napolju:

  • Sunce sija, pa kiša rominja, i tako desetak puta u toku dana. Bulevari poprilično široki - piše: prelazi ulicu iz 2 puta. Mostovi nanizani jedan do drugog, nijedan zarđao. Konji isklesani na vrhovima zgrada, što od kamena, što od Hermesove reklame. Drvoredi pod konac. Baguette miriše. Rose champagne čeka. Harfe se meškolje na podnevnom suncu. Dobro je što se sve to tamo nalazi jer da je negde drugde, postojala bi velika verovatnoća da bi nekome palo na pamet da nešto “adaptira” svojoj gluposti.
  • Hotel Costes, l’Envue, le Fumoir (again!), le Rival - nonšalantnost osoblja poprima posebne razmere, koje iz nekog razloga u tom ambijentu imaju šarma. Svaki od osoblja deluje kao hodajuća anegdota; ima jedan koji živi priču mladog mocartovog učenika sa sitnom štamparskom greškom pošto su mu kožu obojili u crno, drugi se pravi da je Vincent Cassel u ulozi lopova kapueriste, tu je i mala crna gazela koja slabo zna matematiku ali brzo trči. 
  • Račići sa tajlanskim travkama, provansalska salata sa dinjom i svežim kozjim sirom, gateau au chocolat - kad hodaš preko 10 kilometara dnevno, sve smeš da jedeš! Moje noge su heroji, promenile su boju ali i dalje idu!
  • Visoki plavušan koji nosi baguette u kesi i nonšalantno lomi krajku, englez sa visokim čelom i svesti o konceptu “what do you bring to the table”, lik koji vezuje biciklu u 8om i koji kad te pogleda, ono, stvarno te je video (!!) - iz nekog razloga, ti ljudi vole prirodnu lepotu (ali ne ono “ne svidja mi se što se šminkaš jer ti to ostavlja manje vremena za kuvanje”) što ukazuje na svetlo na kraju tunela i otvara ponovo vrata verovanju da za nas sa zemlje Mu nije sve izgubljeno!

Posted by Sylvie at 22:12:24 | Permalink | Comments (3)

Tuesday, June 12, 2007

Just the two of us

Svi ste upoznati sa mojim on-line aktivnostima, te da se ne foliramo, pošto je stvar veoma zanimljiva. Obrati se meni dečko kome je želja da upozna (citiram) lepu,vedru,kulturnu,patrijahalnu devojku. Iz nekog razloga se baš meni obrati, Bog zna šta mu se to učinilo. Pritom, na slici koju je objavio on na kolenima, riba u tigrastoj mini haljini iznad njega djuska (?!). Ja ga pitam (otprilike), a izvini jel ova riba na slici ono što ti smatraš “patrijarhalnim” il je neka druga definicija po sredi. Prenosim necenzurisani deo njegovog odgovora “…rec patrijahalno smatram kucnim vaspitanjem,nju ne smatram time. prvo ne zna da kuva, ne zna kad pocinje post bar onaj uskrsnji,ne zna da zamesi kolac za slavu ( zato sam je i ostavio). Jbg, ja sam veliki domacin,poticem iz takve porodice koja vekovima slavi slavu,i kod nas u kuci ako zensko nije znalo da zamesi kolac, pokaze se i nauci… ona nije imala ni volju za to…”

WTF!??? I to baš na mene da naiđe! A jel vas ne podseća na ovu epizodu iz velikog brata kad se pevaljke gnušaju na Pendjin prostakluk? Ovo društvo je zaista prepuno tajni koje počinju ozbiljno da me prevazilaze.  And just for the record, uopšte mi nije namera da prozivam Srpskog domaćina, samo mi ništa nije jasno. Somebody, please!

Posted by Sylvie at 23:30:48 | Permalink | Comments (4)

Hiperprodukcija u strahu od napustanja

Pošto mi je savetovano da se latim pera pre nego što me i poslednji blog-prijatelj napusti, ja moram sad brzo da vam pišem sta stignem kako bih zadovoljila te prohteve za hiperprodukcijom, a narocito u svetlu mog predstojećeg puta. Da, da, Sylvie je konacno odgurala dovoljnu kolicinu govana do vrha brda i sada joj je dozvoljeno da se šeće po šengen zoni. Blagodarim. Velikodušnost logorskog čuvara će ostati dugo zapamćena - mogućnost boravka do 90 dana. Za to vreme mogu i da se udam i razvedem a da ne prekoračim ograničenje! Doduše ne znam da li bih stigla da promenim i vratim moje staro crnogorsko prezime, ali nećemo otškrinjati vrata snova administraciji. Ipak, to njihovo ponašanje me je podstaklo da razmišljam na temu stvari koje se ne mogu novcem kupit, i o nečemu možda malo dubljem od toga - uslovljavanju. Krishnamurti napisao celu knjigu o uslovljavanju, ali knjige kad se jednom pročitaju počnu da sakupljalju prašinu pa sa njima i zaboravljeni zaključci. Te, hajde da ih se podsetimo.
 
Realni sled okolnosti ide ovako: (proleće je, a) ja živim u Srbiji i imam određen broj mogućnosti koji mi stoje na raspolaganju i jedan potpuno neodređen broj mogućnosti koji mi ne stoje na raspolaganju. Šta ja radim? Odlučujem da se zadovoljim sa mogućnostima koje su mi pristupačne kako ne bih poludela ili postala potpuno isfrustrirana. U tom stanju blage otupelosti i samozavaranosti, odlučujem da verujem da to nisu tek “mogućnosti koji mi stoje na raspolaganju” već da je to sve što postoji, te stoga sky is the limit. I onda dobijem šengen vizu na godinu dana. Preciznije, pre par dana dopre do mene saznanje putem moje sekretarice kojoj je radnik obezbedjenja u ambasadi rekao da je odobrena viza na godinu dana. Opčinjenost, sreća. Prava sreća. Velika sreća. Ona o kojoj ne pričaš da se ne bi izjalovila. Iskreno, ne foliram se, baš sam bila srećna. Već sam zamislila jesen u Lisabonu, Berlinu, bilo gde! Neki drugi ljudi, neke druge fizionomije, neka druga priča, hrana, muzika, nešto novo! Jebena viza!!! Zar toliko malo moj život vredi? Ovo je priča koja nikad ne bi smela da bude napisana. Ovo nije trebalo da se desi. Na B92 stoji baner “2020 - Srbija na putu za Evropu”. Ehej ! MAJMUNI!!! 2020?!!! Pa kako vas nije sramota da to napišete? Lažite, jebote! Bar to nije problem, nikad bio. Stvarno ponekad mislim da treba pobeći iz ove vukojebine. Pritom, ne pišem ovo ni pod kakvim distressom, ozlojeđenošću konkretnom provokacijom ili slično. Mi - Srbi - smo onaj virus o kome priča mašina Neu u Matrixu. Koji su i oni, zbog straha od napuštanja, morali da hiperprodukuju.
Posted by Sylvie at 23:14:22 | Permalink | Comments (3)

Balkanski duh Justina Timberlake-a

Verovatno zagledani u njegove plave kovrdze niste primetil, ali najnoviji hit gospodina Timberlejka sadrzi skriveni jedan dragulj medju stihovima : “Funny thing about that is I was ready to give you my name“.

Hmm? WTF? On mora da se zajebava. Ali deluje da se ne zajebava, obzirom na ozbiljnost tona kojim se obraca nama i milionima obozavalaca sirom sveta. Pa nemoguce da i dalje cak i JT misli da je “dati svoje ime” najvece dostignuce i najveci poklon koji muskarac moze zeni da da. Zar nismo nimalo evoluirali? Zapravo, mozda se kao i u pretpostavci o poreklu nase sorte (jedni od majmuna, jedni od zemlje mu) i ovde radi o evoluciji na dva koloseka. Mozda su zene evoluirale a muskarci devoluirali ili stagnirali? Pri tom, odmah se izvinjavam onim muskarcima koji ne misle da je dati svoje ime vrhunsko dostignuce u zivotu. Ali, hajde da pretpostavimo for argument sake, da je moja prezumpcija tacna, to bi dalje znacilo da su muskarci ostali ukotljeni u svoja verovanja, svoje potrebe i svoju ulogu onako kako su je percipirali pre par stotina godina, dok su zene sa druge strane evoluirale. Stoga dok ovi kromanjonci pevaju o tome kako ih je zajebala, a on, molim te, ‘teo ime da joj da , zene uopste to ne percipiraju kao bilo kakvu uslugu, poklon i cak bilo sta sa pozitivnim predznakom. Evo, na primer, sta ce meni necije ime kad imam moje. Ranije bi mi verovatno trebalo jer ne bih postojala van okvira i identiteta koje bi mi moj muz davao. Ali danas? Koji ce mi njegovo ime? Ne kapiram? To je skroz izgubilo smisao. Izgubicu se kao zalutala ovca u nekom velegradu ako se ne prezivam kao moj muz, pa kad me prozovu na razglasu supermarketa njegovim imenom ce se bolje pronadjem? Ili, bicu srecnija, imucnija, spokojnija, zasticenija? Necu. Bice sve isto, samo bi njegova rodbina zadovoljno sukala brke tih par sekundi pred maticarem; posle sarme, supe i supinjeg mesa bi se sve zaboravilo.

Nije pitanje ove diskusije zasto meni to ime ne treba, nego je pitanje zasto on zeli da ti ga da? NIje iznasao moderniji nacin zapisavanja teritorije? E pa momci, moracete malo bolje da se organizujete, ovo je ipak 21 vek - vreme prolazi a vi tapkate u mijestu. A ko sto kaze pesnik “mijesto ti je brdovito, tu bi djavo, tu bi djavo pomanito”.

I na kraju jedna molba: Molim vas da ne diskutujemo na ovom mestu o sponzorusama, udavacama i bilo kojim drugim mediokritetnim pojavama sa obe strane.

Posted by Sylvie at 14:25:43 | Permalink | Comments (6)