Wednesday, October 10, 2007

Ne bi te cek’o ni Zilber Beko, to bi za njega bila gnjavaza…

Kao svaka trilogija, red je da i ova puteshestvena ima svoj smisleni kraj. Tako da ne bismo ostali sa onim gorkim engleskim ukusom u ustima, a kako bismo mogli bezbrizno da zakoracimo u nasu obecavajucu svakodnevnicu u kojoj nas neumorno iscekuju omiljeni likovi serije nasih zivota - Velja i Djilas, vesele muftije sa jugozapada dezele kojima policija zavija ruke po dzamijicama, cigani koji biju zene, aleskandar “sasa” tijanic i ljilja “juce sam objavila pola strane o sahrani majke vojislava seselja u politici” smajlovic and many, many more! Dakle, pre nego se vratimo svemu tome, dozvolite da vas povedem u jednu samo malo drugaciju pricu…

Kratak uvod: Etienne je visok i crn. Ima Woddy Alen okvir za naocare i razbarusenu kosu kao da je konstantno na vespi. Inace je kolega iz M&A departmenta u Parizu, proveo godinu dana u Londonu i dve godine u Shanghaju. Upoznali smo se na radnoj grupi iz PublicPrivatePartnershipa gde su nam pricali kako Princ Albert planira da prosiri Monako za par hektara u moru, pogledi su nam se sreli i on se ljubazno predstavio. Ja sam ga pitala da li mu smeta da tu sednem pored njega, on je rekao “au contraire”. Sledeceg dana mi je prisao na pauzi za kafu i upoznao me sa svojim kolegama, koji nisu ni upola sarmantni kao on. Kada smo stigli u London, ispao mi je bedz sa imenom dok sam uzimala pice, onda mi se obratio klececi ispred mene i rekao “Ana, ispalo ti je ime” i pruzio mi tag. Ja sam mu rekla da se stalno nekako srecemo, on mi je odgovorio “da, ali izgleda da vise nazalost necemo imati prilike”. But, little did he know…
Mesto: London, brod na Temzi, otvoreni deo donje palube kod pramca
Vreme: prohladno, petak uvece, izmedju 21h i 23h, nemoguce preciznije odrediti
Glumci: Etiènne i Ja

Etiènne mi kaze kako bas dobro pricam francuski. Ja kazem hvala. On insistira. Zanima ga gde sam naucila tako lepo da pricam njegov jezik. Ja mu objasnim, zahvalim se i kazem mu da ja ne mislim da bas tako dobro pricam. On pita sto to mislim. Ja kazem zato sto imam akcenat i kako ponekad zvucim kao agent KGB-a. Etiènne mi kaze “ah, Ana, mais c’est tres sexy!”. Ja se smejuljim. On nastavlja: pa tvoj akcenat me odmah odnese u neki film o James Bondu, odmah vidim luda kola, from Russia with love, avantura…

Nastavak prepustam vasoj masti.

Posted by Sylvie at 18:00:46 | Permalink | Comments (5)

Back home, wher the stars are blazing like rebel diamonds cut out of the sun

Beograde, Beograde, na uscu dveju reka ispod Avale!

Posle samo 4 dana u Londonu, Beograd mi je drazi nego ikad. Na aerodromu sam vec lagano pevusila “Srbijo, najlepsa bajko, Srbijo, oche i majko…” i zamisljala kako mi se ceo Hitrou u glas pridruzuje, kako se Bogoljub Karic odnekud ocinski pojavljuje sa suzama u ocima i kako se bratski grlimo i ljubimo 3 puta - ko ljudi! Jebes zemlju koja nema radovanje! Probajte da nadjete prevod na engleski, videcete da ne ide. Beograd makar nista ne obecava, ne lozi te na daljinu. Beograd je fer. A London, to je stvarno sramota. Mi smo bre izmislili civilizaciju za njih.

Zamislite da se subotom uvece prosetate Knez Mihailovom i da su SVI mrtvi pijani, da povracaju po banderama, da urlaju na svakih par koraka, da su otuzno jadni, umazani i strokavi. E tako izgleda Soho negde oko 23h subotom uvece. Ako neko misli da serem, nek ode pa nek vidi. Zajebi me takve “kolevke civilizacije”, zemlje tenisa, kraljice majke i panirane ribe za dorucak.

Bili smo i u Fabricu. Kazu jedan od top klubova. Ok, mjuz je bila dobra, ali iskreno atmosfera, enterijer, a narocito ljudi - sto puta sam se u Bg bolje provodila. Zaista me nisu impresionirali. Jedino lepo iskustvu (ali bez preterivanja) je bio jazz club u kom smo bili, koji je zaista ono sto jazz club treba da bude. E sad, vise bih volela da sam slusala neku afro jazz-blues divu nego fucnutu native white trash divu, al aj da joj progledamo kroz prste.

Malo poredjenje izmedju Pariza i Londona: Ritz. U Parizu: gospodstvo i elegancija kakva se samo zamisliti moze na najdivnijoj mogucoj lokaciju u miru Trga Vandom. U Londonu: zasivljena kamena konstrukcija u bucnoj i prometnoj ulici ka kojoj je slovima svetlece reklame napisano “the ritz”. Boze me sacuvaj.

Drugo poredjenje: Virgin. U Parizu: zdanje na 5 spratova, sve na dohvat ruke, gomila prodavaca spremnih da te sprovedu i par desetina metara da bi ti urucili u ruku zeljeni disk i preporucili jos po nesto. U Londonu: neimpresivno zdanje, skoro pa kao Plato, nemam prodavca za lek, osoba na kasi koja mi saopstava da je njihov “refund policy” ono sto manager odluci. WTF!??

Dalje - fucking Q!!! Ja to nigde nisam videla, takvu potrebu i zelju da se stoji mirno u redu na svakom jebenom cosku. Evo samo flagrantnih primera: (1) bracni par ulazi u prostoriju za dorucak, na vidiku nekoliko slobodnih stolova, ali oni ne ulaze, stoje na vratima dok neko (yet not precisely defined) ne dodje da im kaze da smeju da udju, za to vreme iza njih se pravi sta? - Red! (2) recepcija hotela sa 4 zvezdice, ispred koje je sta? - Red! (3) pista za poletanje na aerodromu, na kojoj je ? vec pogadjate…

Moj papi kaze da je Pasic reko “da nema engleza, nemci bi bili najgori narod”. E Dzoni, Dzoni, mudar li si bio!

Posted by Sylvie at 15:38:44 | Permalink | Comments (7)