Don't leave me high!
Taman jutros razmisljam kako MORAM nesto da napisem kako ne bi doslo do poprecnog secenja vena, kad eto Hulje koji tuznim glasom podseca da se lagano ali sigurno priblizava ziletu. Nemoj Huljo, ne daj se druze, cekaju nas srpski manastiri! Znate da nad je nas Dijaspora ubedila da idemo u obilazak manastira u maju? A sad se i ona javlja i mentalno pozuruje spisateljicu ovog bloga;-)
Ova duga pauza nije bila bez razloga. Desavaju se neke radikalne promene u mom zivotu ali se desavaju suptilno pa onda ne znam kako da ih suptilno prenesem dalje. Ako pogledate postove od prosle godine u ovo vreme, shvaticete da je moje mentalno rastrojstvo bilo na svom vrhuncu. U stvari, mozda ne na vrhuncu ali se kretalo vrtoglavom brzinom ka vrhuncu. Nisam uopste znala sta radim, moj mozak je vatao krivine kako stigne, od discipline ni traga ni glasa, jednostavno trka ka sopstvenom dnu. I tako se u nekom trenutku dno mazilo sa mnom. Sve dok jednog dana nisam posla putem ozdravljenja. I ajmo sad svi zajedno "Covek prvo mora da upozna neciju demenciju da mi mogao da shvati njenu velicinu". I tako, ja sam shvatila velicinu moje demencije nakon sto sam je bas dobro upoznala. Druzili smo se dementnost i ja dovoljno. Sad sam na putu ozdravljenja! Kazu ljudi da delujem kao da sam se zaljubila - a nisam!
Tako da sada zelim da razgovaramo o welnessu, o jogi, o zdravom telu, o prestanku tripovanjem, o uravnotezenosti, o prastanju, o ekologiji, o zaustavljanju mentalnog starenja, o zezanju, o anti stres tretmanima... ALi plasim se da ce vas to sve friknuti i da vise necete zeleti da se druzimo i da cete me odbaciti kao Baruha De Spinozu sto je odbacila jevreska zajednica, da me vise necete pogledati kao smrdljiv sir, i onda razmisljam kako da vam provucem ove teme a da vi ne primetite, ali lukavi ste vi, nista ostrom oku nece promaci, pa sam odlucila da iskreno pristupim i iznesem vam kako stvari stoje. Eto, sad imate moje misli na dlanu.
"...Na nebu beše samo jedan oblak, on je bio ljubičast, ali providan, stajaše nekako baš nad pristaništem, a u vrhu imađaše jednu zelenu, sjajnu zvezdu zornjaču.
...Cele te noći sećam se samo kao kroz san, mada me to boli, a mnogo me više ne boli, dragi moj. Pa ipak, taj čovek mi je postao više nego brat, eto tako, kao u snu.
...Ja sam pokušao da zaspim, ali je teško išlo, on mi je jednako šaputao, a svaki čas sam kao u nekom ogledalu video, nad svojom glavom, sam svoje lice. Bila je to čudna noć. Iznenada, on mi se učini davno poznat i mi smo dugo govorili. On je jednako počinjao o nebu.
...Mislio je o mladosti, a pričao mi je zamršeno, kao moj život. Tu je more bilo neke zelene boje kao trava u proleće; dugo je šaputao o toj boji. Posle je opet pričao o nekim rumenim prugama na nebu i dokazivao mi da su mu one pokazivale put, i da je plakao od radosti gledajući ih, a nikad dotle zaplakao nije. Sve je to bilo tako čudno, ali ja sam mislio da sam zaspao, no se trgoh, i videh ga kako stoji preda mnom sa svećom u ruci i šapuće mi, svetleći mi u lice: "nebo, nebo." (Comment this)
Pa zaboga miloga - IDEMO U MANASTIRE!
Duhovno i telesno ozdravljenje je najlepsa i najkompleksnija tema ever! Bring it on! (Comment this)
we all make choices but in the end our choices makes us! (Comment this)
Does the world have to have meaning, then? That is the real problem. If we could accept this meaninglessness of the world, then we could play with forms, appearances and our impulses, without worrying about their ultimate destination. If there were not this demand for the world to have meaning, there would be no reason to find a general equivalent for it in money. ...Do we absolutely have to choose between meaning and non-meaning? But the point is precisely that we do not want to. The absence of meaning is no doubt intolerable, but it would be just as intolerable to see the world assume a definitive meaning. (Comment this)
kazu da vecinu monaha cine ex drogeri beogradjani pa ce biti interesatno videti tu bagru. (Comment this)