Ono sto mi je neverovatno u vezi sa Djindjicevom smrću je to sto nismo toliko pazili i vodili računa dok je bio tu. Nismo znali da cenimo cak i kad smo cenili. Mislili smo da se to sve podrazumeva, da smo zaslužili. A nismo. I onda kad se u trenutku sve preokrenulo, samo smo se našli u onom oknu od bunara i propali. I sad smo se ponovo navikli na to dno, i opet ne primecujemo i ne cenimo stvari koje nam se desavaju u trenutku. To mi je jako zao, ali ne znam ni dal se to moze promeniti. Mozda je sve to ljudska priroda.
I remember doing nothing on the night Sinatra died
And the night Jeff Buckley died
And the night Kurt Cobain died
And the night John Lennon died
I remember I stayed up to watch the news with everyone
And that was a lot of nights
And that was a lot of lives
Who lost the tickets to what they need?
And I
Was busy finding answers while you just got on with real life
Always hoped you'd be my wife
But I never found the time
For the question to arrive
I just disguised it in a song
And songs are never quite the answer
Just a soundtrack to a life
That is over all too soon
Helps to turn the days to night
While I was wrong and you were right


"Some people see things as they are and say why. I dream things that never were and say why not?"
-Robert Kennedy
(Comment this)
a imam utisak da svake godine cekamo taj 12. mart, kako bismo dobili neku novu "energiju" za ne znam ni ja sta...
a i on je bio covek za sebe, prica beskraja... znao je da ce ga ubiti... a mi nismo znali da gubitak podnesemo kao gubitnici, jer smo nauceni da pobedjujemo... i to uvek lazno i nestvarno...
tako da sada zivimo u nekoj lazi i cekamo trenutak da se on (on licno ili taj 12. mart) ponovo pojavi... Bar na kratko! (Comment this)