“Neću da se selim iz zemlje, oću da staneš u red!”
Verovatno ste upoznati sa mojom pričom o taksistima na taksi stanici ispred moje kuće koji me svako jutro mentalno zlostavljaju i izvode iz takta jer uvek postoji jedno pet/šest pametnjakovića koji neće da stoje u redu na stanici nego stoje po sred pešačkog i po trotoaru. Ali nije samo to, nego kad ja priđem onom koji je prvi u redu na stanici onda on meni kaže “nisam ja prvi nego je kolega”, pa onda kreće dovikivanje, trubkanje, rasprava da li je kolega levo koji spava i prdi ili je kolega u plavim kolima koji samo da završi priču, i tako to traje. A onda kad tome dodamo da se to događa svakog jebenog dana, što znači i kad pljušti kiša i kad pada sneg i kad do jaja žurim…KABUM!
Na početku sam bila naivna i puštala da me jebavaju tako svakog dana iz svoje naivnosti, dobrote i lepog građanskog vaspitanja.
Onda sam shvatila da sam ovca i da je dosta sa tim, pa sam počela da se sa njima raspravljam i isto tako dovikujem i podjebavam.
Onda sam zauzela prosvetiteljski stav. Kao što je Če Gevara menjao svoje šofere na 3 meseca kada bi ih opismenio, tako sam i ja pristupila ovom problemu. “Gospodine, a zašto stojite van reda?” Onda on krene da se breca, ja prosvetiteljski blagim tonom odgovaram “ne, ne, ne napadam ja vas, nego me zanima, možda postoji neki razlog koji ja ne uviđam zašto deset vaših kolega može da stoji u redu a vi ne”. Pa se on malo postidi, pa počne da mi priča priču o nekim žardinjerama koje ga sprečavajuda izađe iz reda ako se javi na poziv i slične priče. Ma potpuno sam ušla u problematiku i religiozno objašnjavala svakom od njih zašto to nije lepo, kako samo malo svako od nas da učini i svima će biti bolje…
I bla, bla, bla…
Onda sam provalila da moja priča ne urađa plodom jer je njih svako jutro sve više na trotoaru i donela istorijsku odluku da od sad ne ulazim ni u kakvu raspravu nego samo sedam kod prvog koji stoji U REDU!!!
I tako je i bilo. Dosta dugo. Par meseci sigurno.
Međutim, sudbina je tako htela da sam jedno jutro (usled ranog buđenja) bila neoprezna i opet su me uhvatili u njihovu taksističku mrežu “nisam ja nego je kolega” i ja kud ću-šta ću uđem kod kolege. Međutim tu mi pukne film jer su me opet namagarčili i krenem da mu jebem majku od Krsta do Novog Beograda. On je negde oko Slavije imao pokušaj odbrane pa mi je rekao “ako vam se ne sviđa, što se ne iselite iz Srbije”. Little did he know…BUM!!!
Nakon tog blagog sloma nerava, vratila sam se principu ulaska samo kod prvog koji stoji u redu.
Kad, pre neko jutro, uđem ja kod prvog, i krenemo mi, kad mi on kaže posle par sekundi “jel ste videli da sad stojim u redu? nećete da me pohvalite?”. Ja pogledam, kad ono taj što sam spitovala sav svoj venum na njega! Ja krenem da se smejem i rekla sam mu da je on sad bolji čovek i da ima nade za Srbiju!
Jedan po jedan…Vrlo sam zadovoljna. Jel ste vi nekog preobratili lately?