Friday, 26 December 2008

Shame

Sramota. Ja sam sramota za moj blog. Nije da sam se zasitila niti da nemam šta da kažem, nego sam razvila neki čudan odbrambeni mehanizam lately, i on me onemogućava da kažem. Naravno, pošto ne kažem to se gomila i taloži unutra, pa - kako to obično biva - nađe najčudnije načine da iziđe vani. Kod mene se otelotvorilo u vidu buđenja po sred noći sa gomilom pitanja bez odgovora koja naviru bez reda i bez kontrole nad njima. Kad se probudim - sve normalno, ja preuzmem kontrolu i tako furamo do sledeće noći. Kad je to sve poprimilo zaista neizdržljive višemesečne razmere, pomislih da možda nije tako loša ideja da konsultujem profesionalca i upitam ga otkud to. Ispostavilo se da sam control freak koji se plaši svega i svačega a najviše gubitka te kontrole. Kasnije sam na to saznanje sama dodala i ono o tome da bas i ne volim sebe, mada nisam mogla da ustanovim razlog zašto pa sam zaključila da je verovatno jer se naprosto nisam setila. Možda zvuči pogodno za polemisanje, ali ako nešto ne radite a nema razloga zašto ne, odna se mozda naprosto niste setili da to uradite. E, veći problem od same te činjenice je što sad to treba naučiti a svi znamo da se lakše uči sa 10 godina nego sa 30. Pa onda kad nešto naučiš što ti je korisno, treba malo vremena do to pretvoriš u svakodnevnu praksu. I nije lako, mogu vam reci. Ali onda moraš da daš sebi malo oduška i da probaš da ubediš sebe  da je sve to proces. Valjda to ide ujedno i u smeru smanjenja control frikajlije u meni. Makar volim da sebi kazem tako.
Posted by Sylvie at 20:48:43 | Permanent Link | Comments (3) |

Tuesday, 14 October 2008

Delovodni pečat i ostale slike iz života

Sve vam se u životu svede na delovodni pečat. Hteli vi to da priznate ili ne, delovodni pečat, ili pak neki njegov bliži ili dalji rođak, će vas sigurno jebati dugi niz godina, a možda i sve dok ne odlepršate iz Srbije ili dok u njoj ne riknete (not necessarily in that order).

Samo razmislite koliko puta u zivotu su vas vratili po neki besmisleni papir ili vam rekli da nešto "nije zavedeno"...

Dakle - delovodni pečat je omniprisutan. Obično se javlja kao paradigma pobede besmisla nad malim čovekom, mada ponekad zna da se ukaže i u svom bukvalnom obliku, kada je surovost tog malog predmeta, ili izostanak istog, takve prirode da bi se i prosečan srpski političar zaustavio u krađi, i bar na trenutak saosetio sa vašim bolom.

Da ne bi bilo zabune, i kako bi smo se dobro razumeli (jer je razumevanja tako malo ovih dana a tako nam je svima potrebno), i jedna obična drvena kajla (za neupućene: komad drveta, tanji sa jedne stane, sa druge debji, obično se koristi za potkivanje, ako sam se dobro izrazila) može biti rođak pečatu, i to dosta bliski. Eto na primer, ako odete u Delta City, moćićete da vidite da - bez obzira na prisustvo "svetskih brendova" i uloženih par desetina miliona evara - bez kajle se ne može! Vrata koja vas vode ka zahodu su potkočena kajlom! Jebeš investiciju, jebeš svetske brendove, daj da mi to "potkajlujemo".

Sigurna sam da smo se svi do sad bezbroj puta našli pred enigmom koju pred nas postavljaju ovakve pojave, a verovali ili ne, evo ja se za ovih par godina bavljenja pravnom naukom još nisam susrela sa nečim izvorom prava koji propisuje njihovu obaveznost. Znači, to je dublje od prava, to je običaj. Hrišćanski, paganski...who cares. Srpski. K'o što hrvat mora da u pesmi opevava sopstveno postepeno umiranje sa sve komparacijom kao neizbežnom stilskom figurom, tako srbin mora da ima kajlu. Ili delovodni pečat for that matter.

Suština delovodnog i njegovih drugara je ta da ma koliko vi napredovali u životu, ma koliko se obrazovali, civilizovali, zarađivali, putovali, upgrejdovali bla bla bla...vi njima pobeći ne možete! Nema bega od "brkate kasirke"! Nema tih para i moći koje će vas u Srbiji od nje spasti. U drugim zemljama pare kupuju beg. Ovde - njet burazeru! Mislim kad i čika Miroslav funkcioniše po principu kajle, šta je ostalo za nas smrtnike. Evo ja sam se već sinhronizovala i sve udaram nogicama u dupence.

I ako smem opet da primetim - izgleda da za taj mentalni preporod stvarno nema epiduralne.


Posted by Sylvie at 23:27:51 | Permanent Link | Comments (2) |

Sunday, 14 September 2008

Million dollar sunday

Čujem zvuk "what are u waiting for? nobody's gonna show u how" kao kroz zvučnu maglu, kremeljam,  mrdam se pod pokrivačem, šta je sad, nije valjda već vreme za ustajanje. Kiša lije, prekriva moj divni pogled iz kreveta na Vračar, Hram, ceo grad. Kad ono nije alram nego neko zove. Vredni prijatelj je ustao pre dvanaest. I nije ustajanje, nego je nedelja. I onda se cela situacija preokrene - od prokletstva do blaženstva u par krmeljivih treptaja, taman onoliko kolko mozgu natopljenom cigarama i pićem od sinoć treba da poslaže značenja. Palim teve, ono ide Reality Bites. Uh meraka! Negde oko 13h pustim suzicu kad joj on kaže da je voli, čisto da o tome ne bude zabune. Uzmem još jedan zalogaj nektarine da prekinem cmizdrenje i nastavim. Nema lepše nedelje od one kada se probudiš kasno, al ne prekasno, nakon dobrog provoda, napolju pada kiša a ne moraš da izađeš ni iz kreveta ni iz kuće ni iz pidžame, ni iz ušuškanosti, nego možeš tako ceo dan ako ti volja. Život je proces pun sitnih zadovoljstava, na svu sreću.
Posted by Sylvie at 13:10:27 | Permanent Link | Comments (2) |

Sunday, 07 September 2008

Stravica

Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog bedak naslova poslednjeg posta, prosto moram da nastavim dalje...nikako ne želim da poslednje bude o posledicama raskida kad ima toliko stvari o kojima možemo da pričamo.

Bila sam za vikend u Crnoj Gori. Gospođa Staramajka i gosn Pater Familijas tamo vec tri nedelje krstare from disco to disco, a ja sam se tako belosvetski smorila prošle srede i rekla sebi da moram da otputujem bilo gde, i pošto nije bilo letova za Berlin (koji je bio first choice) onda reko' aj ja lepo na avion do Tivta. Znam da će zli jezici reći: Berlin-Tivat, what the fuck? ali moram odmah da ih preduhitrim. Mi smo bili u HercegNovom, koji je tako simpa i prijatan, i taj hotel u kom smo bili je na samoj obali, ima svoju plažu, suncobrane, ligeštule, služe super ice kafu, nema saobraćaja, nema seljaka, super neka muzikica se čuje, more prečisto, toplo, divne boje, grad je mnogo prijatan (čitaj:kuopila sam dva para cipela), nema gužve nego je nekako taman. I jako su ljudi ljubazni ali nekako ne usiljeno, nego prirodno su civilizovani. Hrana je super, nije uopšte nešto skupo, ma perfektno. Sve u svemu divan vikend. Danas smo obišli ceo zaliv, svratili do Perasta i Kotora, ovaj prvi je toliko super da bih baš volela tamo da se vratim i provedem par dana. Vrlo me je iznenadio taj divan utisak koji je Boka ostavila na mene. Isto kao i Kolašin i Bjelasica zimus. Ja prosto nisam očekivala takvu prijatnost. Na 40 minuta leta, što znači da sa svim kašnjenjima i transferima možeš da budeš za 2 i po sata na moru - stravica!

Eto, pošto sam sad ishvalila bokeljsku rivijeru, možda da načnemo temu gde čovek/žena može da ode za vikend iz Beograda a da ne vozi pet sati? S tim da Babe i slično preskočimo, nego ako znate neko lepo mesto za uživanje ili gde ima nešto da se vidi. Neki vodopadi? pećina? jezerce?
Posted by Sylvie at 20:29:08 | Permanent Link | Comments (5) |

Sunday, 20 July 2008

Posledice raskida

Zimus me je zamolio kolega nesto da mu pomognem na jednom ugovoru, i kako mi je zapao deo koji se bavio šta se dešava kad jedna od strana raskine ugovor, logično se dokument zvao "Posledice raskida". Logično - advokatu. Uglavnom, taj dokument je tako ostao nakačen na mom desktopu.

Život je valjda tako hteo da se u poslednje vreme često suočavam sa posledicama raskida. Ne ugovora, nego emotivne veze. Majku ti jebem, što je to zajebano. Mislim da se čitavi komadi duše ponekad cepaju u nepovrat. O suzama da i ne pričam. Jebo suze u poređenju sa onim osećajem kad misliš da ćeš crći; što od nemoći, što od ljubavi, što od besa. Not necessarly in that order.

Da se vratim na dokument sa početka; naime u njemu je čak 6 strana posvećeno temi "posledica raskida" i pretty much se bavi samo time koliko i kad treba ovaj što raskida da plati ovom drugom. Needless to say that I realy liked the concept. I, pravo da vam kažem, možda bismo bolje prolazili kroz raskide i emotivne lomove koji zatim slede ako bismo se unapred dogovorili kako ćemo do da izvedemo i ko, kad i na šta ima pravo.

To me je uvek tako nerviralo što kad se muvaš i smuvaš sa nekim to mora da bude obostrano, a posle kad se cepate skoro uvek je jednostrano. Kažem "skoro" jer ja baš i ne verujem u koncept saglasnog raskida, ali ostavljam opciju da me život razuveri. Uglavnom, to je bre neviđeno sranje: jedan dan postojite kao "mi" a drugi dan - paja! Moramo stati na rep toj necivilizovanoj praksi, samo kako? Any ideas? Anyone?
Posted by Sylvie at 12:36:09 | Permanent Link | Comments (18) |

Monday, 14 July 2008

In je out

U subotu sam se probudila, nakon noći na Egzitu, i skapiravši da nemam cigare odlučila da iziđem na jedno 35 stepeni u kraći obilazak mog novog-starog kraja u standardnoj subotnjoj ruti naša pekara via dragstor via kamion sa lubenicama, i u tom procesu sednem u Skver da popijem kafu i procitam malo novina. Zapadne mi za ruke GQ. Ne znam jel znate ali ja obožavam taj časopis iako je navodno "muški" časopis. Ja nalazim da je samo pametan. Prvi put kad sam ga uzela u ruke bila je priča o slaganju vina i hrane i njihov komentar je bio "it doesnt realy matter what you eat with this chardoney, as long as it is pussy". To me je definitivno kupilo. Elem u ovom broju je bila priča o tome kako u Iranu nisu svi ekstremisti - it was a real revelation! Prosto sam se začudila da je tom čoveku neko platio put do tamo da bi se vratio i napisao takvu budalaštinu. Drugi članak je bio by Tony Parsons i pričao je o večnoj potrazi za srećom. Iskreno, takođe jako razočaravajuće štivo i nije sad ni bitno šta je on tu bulaznio (ali svakako ništa novo i inspirativno) ali nešto me nateralo na razmišljanje na temu.

Počinjem da verujem da je dosta toga u disciplini i u uglu gledanja/fokusu.
Posted by Sylvie at 23:17:03 | Permanent Link | Comments (2) |

Sunday, 13 July 2008

Exit 08/ Subota

Julie & the lics - riba je totalni natural born killer a styling joj je savrsen. kao kim wilde na 220 džontri. baš mi je zanimljivo kako postoje gomile ljudi koji prave muziku po svetu koja, da se ne lažemo, i nije baš nešto preterano popularna, ali koji imaju izuzetnu energiju koju bez ikakvih zadrški daju ili je se pak ratosiljaju, ali to mi je baš utisak.

Manu Chao - brate, kakav je to folirant. mislim, ok, pozitivo i ceo fazon, ali totalno prodaje priču. kao "ja sam antiglobalista i stavio sam kapče kao Če Gevara i pevaću vam oj-joj-joj celo veče". mene nešto nije kupio. ne kažem da je bio loš al sve je to foliraža. makar se meni tako čini.

a ovako, globalni komentari: sinoć bila neviđena gužva, bilo je dosta domaćih gostiju, da se dušebrižnici ne sekiraju. a uostalom, da nije bilo tih stranaca prva dva dana bi festival bio skroz puko, ne bi bilo nikoga. ovo novo tuborg pivo sa limunom je odlično. to mi je novo letnje piće. mnogo je bolje nego sol i korona jer u sebi ima neki dobri ukus limuna. ova deca što slušaju tuc-tuc i tiru-liru-liru će jadni poludeti do tridesete jer je ono sigurno veliki konzument nerava.
Posted by Sylvie at 20:42:48 | Permanent Link | Comments (5) |

Saturday, 12 July 2008

Exit 08 / petak

Na moje veliko iznenađenje, ove godine idem na Exit, tj. već sam bila sinoć a idem i večeras. Poslenjih par godina sam zbog sopstvene nemoći da kontrolišem umor i nadrkanost kao njegovu posledicu propustila svašta, i Billy Idola i Moloko i Planta i verovatno još puno dobrih svirki. I baš mi je drago što sam ove godine odlučila da idem!

Elem, sinoć - Gossip, Paul Weller i Primal Scream.

Gossip: njihova pevačica je moj novi idol. Na stranu što ne znam ni jednu njihovu stvar, ali što neke baš dobro zvuče i zaslužuju da se za njih zna, pevačica je mali Napoleon u lezbejskom ruhu. Morate da je vidite i to live (sad verovatno samo na tv-u)! Mala, ružna, debela do krajnjih proporcija (što kaže moj brat - ne mora da pegla haljine, samo ih obuče i sve se lepo zategne:-), ali zato je tako svetski boli dupe za to, da je riba postala moj lični idol u stvaranju sopstvenog sistema vrednosti u kome niko osim vas samih nema reč.

Paul Weller: nije bio tako loš, pogotovu pred kraj kad su se stare kosti zagrejale i kad je u poslednje tri stvari baš valjano rasprašio po jačem zvuku. Ali još jednom se ispostavila kao tačna premisa da ako nisi Lou Reed ili čovek sa sličnom energijom, ne bi trebalo da promovišeš nepoznate stvari po Srbiji. Pored toga, bilo mi je malo smešno što je dosta publike došlo čak iz Engleske da sluša Paula. To je kao kad bi se mi uputili u London da slušamo Caneta.

I na kraju Primal Scream! You scream, i scream, we all scream for PRIMAL SCREAM! Poslednji mohikanci u ovom zanru, koji nisu zagazili duboko u samoljublje i prebijanje stjuardesa po avionima britiš ervejza. Prašili su prašili...i to svo vreme. Zbog njih se put isplatio. Šteta što publika nije bolje skapirala zvuk i što nije dala sebi šansu da se dobro nauživa, ali i to je valjda posledica otvaranja Srbije ka Evropi i toga što se u publici više čuo engleski nego srpski, tako da su se talasi videli samo na Swastka eyes, jer je to bilo najpribližnije tehnu (odnosno tesnu). Zato smo mi uživali baš baš. Ostavljam vas sa mudrim rečima:

I was blind, now I can see
You made a believer out of me!
I'm moving on up now, getting out of the darkness
My love shines on...
Posted by Sylvie at 15:11:24 | Permanent Link | Comments (1) |

Thursday, 10 July 2008

Javašluk

Okoristiću se o stihove Nedeljka Bajića - Baje i reći - javašluk u mome srcu, javašluk u mojoj duši, kad ga pored mene nema, ceo svet se tada ruši.
Posted by Sylvie at 15:43:09 | Permanent Link | Comments (1) |

Wednesday, 09 July 2008

An old fashion girl

Što bi reko Jim Morrison - there is the known and there is the unknown, and in between are the doors. Pretpostavljam da bi trebalo da se vratim da preslušam stare ploče da čujem jel kaže još nešto pametno taj Jim.

A pošto ovde mudrost na dupe izlazi, sledi sledeća priča: apparently, prošle nedelje se Nenad Marjanović, lice sa naslovne strane "širi dalje" i "zato što ljubav mora da pobedi mržnju", makljao sa gostima i gazdom Centrale (lokalnog dorćolskog kafića, prim prev za dijasporu). Pri tom, kako čujem, nije mu bilo dovoljno što se tu kurobecao pripit nego se malo kasnije vratio sa nekim velikim čikama kako bi on toj urbanoj gerili pokazao svoje.

U vezi sa ovim događajem postavlja se dosta pitanja i nameće puno konstatacija koje uopšte nisu podložne izmeni u zavisnosti od odgovora na pitanja. Znači pitanja su purely retorička, kao na primer: zašto na sajtu ldp-a ne piše da se oštro osuđuje ovaj kretenluk, da se kreten izvinjava svim učesnicima i slično?; ako ja znam za ovaj događaj, šta li tek Radikali znaju o njemu?; zašto je taj čovek uopšte bio jedno od naslovnih lica kampanje? šta ga je tačno za to kvalifikovalo? to što je bivši muž jelene maćić, sestre od marije - bivše city, a sada sam se dobro udala - maćić? i koji će mu kurac gorile da rešavaju kafansku tuču? i jel su to čedine gorile? i šta su oni bre umislili ko su??? pazi ti njih! oni su najmanji miševi u rupi i opet se kurobecaju. zamisli samo da imaju malko više moći...to bi bio zanimljiv prizor.

A što se konstatacija tiče, mislim da je naše društvo do te mere degradirano i sjebano da verovatno niko u ldp-u ni ne misli da se nešto loše tu desilo. Šta sad pitaš za to dok nam se Dačić penje na vlast. Ili ti prevedeno na Koštuničko-srpski: nemojte sad to da me pitate, vidite da mi je slava. Ja tu ne vidim nikakvu razliku. Verujem da postoje pojedinci koji imaju ličnog integriteta i leđa malo deblja od vrbine grane, ali to su samo pojedinci, mudro se kriju, ne možeš ih nači ni kad ih tražiš. S druge strane, većina je sjebana u glavu, u srce i u muda. Zbog toga su glupi, jadni i loše jebu. Posledično: sjebavaju nam državu, sjebavaju nam život i loše jebu. Sve u svemu - zemlja istine, ljubavi i slobode nema puno da ponudi devojci kao što sam ja.
Posted by Sylvie at 09:55:48 | Permanent Link | Comments (2) |